Za ovu prigodu Muzej u dvorcu izložio je mnogo toga, ali
posebno upozorava na sljedeće eksoonate:
-glazbala (klavir, pianina, violine, harmonij, gitara)
-note u rukooisu i tisku (I. Flögel, P.Gotovac, O.Sigmund )
-likovna umjetnost na temu glazba i skladatelji
-diskografija
Na poticaj Hrvatskog muzejskog društva već 12. godinu provodi se kulturni program radi prepoznavanja muzeja kao dinamičnih institucija, koje se u svojim zbirkama bave čuvanjem, istraživanjm i promoviranjem baštine te njenog utjecaja na suvremene tendencije, Cilj manifestacije je da u interakciji s okruženjem stvara novu publiku koja će u zajednici podupirati održivi život muzeja.
Ovogodišnja tema “Glazba i glazbeni velikani te njihov utjecaj na društvo” u hrvatskom muzejskom programu oduševila je dvorac, kojir svojim muzejskim inventarom doista živo svjedoči koliki su tijekom povijesti glazbeni stvaraoci imali izniman i različito usmjeren poticajni utjecaj u drustvu. Trajno ziv, stilski pojedinacno unapredivan, raznolik, ali bio je istovremeno nadahnuće za objedinjujavanje kreativnog potencijala umjetnika u kontinuiranom stvaranju hrvatske kulture.
Ponesen zvucima glazbe svetokriški dvorac oduvijek s veseljem spremno docekuje glazbenike, one iskusne i posve mlade, a na njihove priredbe poziva goste ljubitelje glazbe. Ove glazbom nadahnute noci dvorac uz snimljene zvuke dočekuje medijski pozvane goste. Otkrivamo razne stare instrumente, knjižice sakralne glazbe, stare notne sveske. Ima ih tiskanih i u rukopisu. Sve te skladbe proslavljenih i manje poznatih skladatelja te za skladatelje poticajnih tekstova i tekstopisaca dokazuju glazbenu kulturu koja je nekad živjela i danas živi u dvorcu. Tu su note namijenjene djeci, odraslima, instrumentalistima i pjevačima. Pozornost privlače i razlicita stara glazbala. U prizemlju je prastari harmonij, sjajan instrument, ali nigdje imena tko ga je proizveo. Negdašnji korisnici su znali kod koga mogu nabaviti zvučni harmonij, a za druge to nije bilo važno.
U najsjevernijoj prostoriji dvorca dva su zanimljiva pianina. Prvi je po stilu iz doba secesije, potječe iz vremena kad jos nije bilo električne rasvjete pa pokretni sviječnjaci pomažu pijanistu pri čitanju nota. Taj je instrument djelo proslavljenog ljubljanskog graditelja pianina Rudolfa A. Warbingera, koji je 1903. za svoje klavire primio parišku i peštansku nagradu. Danas medutim, malo koji pijanist poželi koncertirati na tom instrumentu, iako je ugoden i u besprijekorno očuvanom stanju. Na suprotnoj strani iste prostorije nalazi se pianino Förster, djelo proslavljene obitelji koja je opstala na tržištu usavrsavajuci obiteljsko iskustvo gradnje klavijaturnih instrumenata vec 160 godina. Tvrtka Forster razvila se iz radionice Augusta Förstera koju je zapoceo radom 1862 u njemačkom mjestu Lobau. Pianino u dvorcu djelo je njgova sina Cezara koji je1897. preuzeo i potom značajno unaprijedio gradnju klavira i pianina te osnovao dodatnu proizvodnju u Českoj, što mu je donijelo odlikovanje i trajnu suradnju na austro-ugarskom dvoru. “Gradnja instrumenta zahtijeva islustvo i vještinu, a za to je potrebno puno razumijevanja i znanja.” govorio je A. Förster.
U drugom krilu dvorca, u dvorani koja je nekoć kao i danas namijenjena komornim priredbama, nalazi se koncertni glasovir, mnogo kraći od današnjih, ali sjajnog tona. Nad klavijaturom istaknuto je ime Ibach. Proizvodnjom glasovira obitelj Ibach je stjecala, usavršavala i održala svoj ugled tijekom pet generacija i dvaju stoljeća, a njihove instrumente za sve to vrijeme hvalili su skladatelji i pijanisti, najprije diljem Eorope, a zatim tijekom 20. stoljeća i Amerike. U doba hrvatskog glazbenog preporoda koncertni glasovir Ibach nabavio je Ivo Flögel, skladatelj međimurskih popevki, koji je Zagrepčane opskrbljivao glazbalima i prvi u Hrvatskoj proizvodio gramofonske ploče. Njegov glasovir Ibach u komornoj dvorani dvorca, ugoden i sjajnog tona i danas veseli vrsne pijaniste kad koncertitaju u dvorcu. Na prijelazu 19. u 20. stoljeće Kuća Ibach snabdijevala je instrumentima koncertne dvorane Kolna, Dusseldorfa i Berlina, a Ibach je bio sponsor pijanističkih natjecanja i hvaljen od pobjednika medu kojima je bio i slavni Claudio Arrau. Ibachov instrument slavili su brojni skladatelji, primjerice Max Reger, Richard Strauss, Arnold Schönberg, Anton Webern i Bela Bartók. I nakon krize izazvane I. svjetskim ratom Ibach se uspio održzati. Potpuno uništena proizvodnja tijekom 2. svjetskog rata odvela je obitelj u SAD, gdje je obnovila gradnju instrimenta i održala ugled do naseg stoljeća. Danas Web stranice bogate informacijama pozivaju u posjet virtualnom muzeju Ibach. Uz Ibachov klavir stoji i violina, slavnog francuskog graditelja Jean Baptiste Vuillaumes-a (1798-1875) koji je višesmjerno znalački usavršio taj gudački instrument. Današnji vlasnik dvorca violinu je dobio na dar za boravka u Londonu od gospodina Fishera nakon što je medunarodni ziri maloljetnog Janka proglasio pobjednikom i dodijelio mu Prvu nagradu na violinističkom natjecanju u Zagrebu. U obitelji, koja je generacijama njegovala glazbu ima dakako i puno notnih tekstova pisanih za djecu i odrasle koje posjetitelji Muzeja baštinjene kulture i sjećanja danas mogu prelistati i zamoliti kopiju, ako se zanimaju za note uz koje su odrastali glazbeno obrazovani naraštaji hrvatskih glazbenika i amatera. Dok MUO predstavlja Franju Kuhača i Božidara Štirolu, koji su notama biljezili narodnu glazbu, utjecajnu tijekom vremena, dvorac se pridružuje temi s “Međinurskim popijevkama”, pločama i klavirima Ive Flögela te brojnim notama, posebice iz doba kad se domoljubi nisu usudili govoriti i pisati budnice, nego su počeli skladati i pjevati okupljajući puk na razumljiv i prihvatljiv način. Bilo je tovrijeme od Zajca do Lhotke, od Pintarica do Žganca i Matza. Premda za današnje pojmove amater, Ivo Flögel (Zagreb, 1890. – Buoenos Aires 1972.), bio je temeljito glazbeno obrazovan kod Franje Dugana, a na poticaj Rudolfa Matza skladao je” Međimurske popijevke za glas i glasovir” prema zapisima Vinka Žganca. Svoje skladbe dijelom je posvetio Milanu Reiseru, profesoru Muzičke akademije u Zagrebu i objavio ih kao suradnik u ediciji Sklad.
U svom Zagrebačkom salonu snimao je prve gramofonske ploče i glazbalima snabdijevao zagrebačke obitelji koje su u svom domu njegovale glazbenu kulturu. Mnogi od tih klavira završili su kao poklon zagrebačkim muzičkim školama Eli Bašić i Pavao Markovac. Ivo Flögel je pokrenuo osnutak pjevačkog zbora hrvatske južnoameričke dijaspore. Njegove skladbe izvodili su brojni studenti tijekom izobrazbe na muzičkoj akademiji u Zagrebu, a Zagrebački liječnici pjevači imaju njegove međimurske popijevke na stalnom repertoaru. Uz prelistavanje nota dvorac nudi brojne ploče i diskete. Za Noć muzeja koja promovira glazbu doista je ponuđeno mnoštvo informacija o poticajnioj glazbenoj kulturi naših predaka i današnnjeg dvorca, odlučnog čuvara hrvatske baštine.
Šetnjom prostorijama dvorca susrećemo i brojne slike nadahnute glazbom. Umjetnici su srodne duše pa ne čudi da su slikari združili glazbenike, zvuke i glazbala. Skladatelji opera oduševili su Milku Trninu, ona je oduševila operne kuce diljem svijeta, slikar Melkus naslikao je njzin lik, a Ljerka Njerš sjećanje na njezinu pojavu na pozornici.
Takva spona medu umjetnicima je prirodna i neuklonjiva, o čemu govore i mnogi drugi eksponati u dvorcu, primjerice slike Velimira Trnskog, Slavka Kopača, Lovre Artukovića ili violinist nepoznatog autora.
`Ove gluhe noći posvećene glazbi vrijedilo je posjetiti Muzej baštinjene kulture u svetom Križu Začretju, jer iz svakog kutka izvirala je glazba, no posjetitelja nije bilo.
“Gluhoća duša koga neće smesti. Ko izgubljeno dijete sam na cesti.” suglasio se dvorac s pjesnikom, koji je osamljen u tišini svog doma stvarao, a postao nadahnuće mnogim glazbenicima.
